[Izbor Svetske Elektronske Literature]

From: mcuk
To: marvin
Subject: [ISEL] legenda 4
Date: Wed, 27 Mar 2002 14:04:20 +0100
X-Mailer: Microsoft Outlook Express 4.72.3110.1

Autobiografija jedne legende (4)

zabeležio: mcuk

 

Operisan sam 6.12.2009. godine, u bolnici "Doktor Šišman - Šiki Kaloperović", u srpskoj červrti Pjongjanga. Intervencija je trajala šest i po sati dok su lekari "vadili kamenje iz moga stomaka". Oporavak je bio dug i naporan.

Jedino što me je tih dana opuštalo bio je zvuk radio "Safir"-a, koji sam slušao putem interneta (link je http://www.radio-safir.co.sr.scg , koji radi još od marta 2008.). Pre podne su davili sa matorcima kao što su Karleuša, Baja, Sindi eks Models, Šako i Dado Polumenta ili Svetlana Pelević (promenila nekoliko prezimena). Zato su uveče puštali nove hitove Živojina Ćuka (otac mu je posle uspešne, ali vrlo kratke karijere postao zavisnik od LSD-a i plastelina), čuda od deteta, najmlađeg pobednika dečjeg festivala narodne muzike - Ilidža 2009. Sa samo pet godina zasenio je sve konkurente, neki od njih i trostruko stariji.

Iz bolnice sam izašao prvog dana nove godine. Rehabilitacija je trajala 9 meseci, ali je meni najteže palo to što su mi lekari do kraja života zabranili veslanje, boćanje, dizanje tereta većeg od 5 kg, vežbe na vratilu, trbušni ples, trule kobile i mnoge druge stvari koje sam voleo da radim u slobodno vreme. Kako su mi vežbe (pretežno u bazenu sa blatom) uvek bile u prepodnevnim časovima, morao sam sebi da pronađem neki hobi koji bi me okupirao u satima popodnevne dokolice. Tako sam došao na ideju koja me je uvela u Ginisovu knjigu rekorda (izdanje 2012.). Napisao sam "Ja sam Zvezdaš" 40.000.000 puta na hartiji dugačkoj 360 kilometara. Ovime sam zasenio čak i veliki podvig Darka N. koji je ucrtao 120.000.000 tačaka, koje predstavljaju publiku na stadionu, na crtežu površine pravog stadiona u Jabuci.

Tako sam uspešno izbegao depresiju i vratio se treninzima. Ipak, trener Dragutin Višnjevac, koji je zamenio Dragana Okuku, koji je zamenio Miloljuba Ostojića, koji je zamenio Ivana Janjića, koji je zamenio Ratka Dostanića, koji je zamenio Nenada Maslovara na klupi Tajgersa, stavio me je na transfer listu, jer je podmlađivao ekipu.

Moja sledeća stanica bila je, po izričitom zahtevu moga menadžera Al Jahje (nekada Marko P. - prim. referenta koji se stara o tome da se delovi autobiografije mogu čitati zasebno) ekipa Al Naser iz Saudijske Arabije, najtrofejniji u svojoj zemlji. Trener Savo Milošević, koga sam ja, kao p*čku grobarsku oduvek mrzeo u mrzeću, bio je naivno dobronameran prema meni. Moj život je od tog trenutka bio usmeren ka samo jednom cilju: da zagorčam život tom nečoveku. Na treninge sam kasnio, sa saigračima se tukao, ostajao u kafani do jutra (što, istina, nije zahtevalo nikakvu promenu u mom dotadašnjem ponašanju), slao novinama montaže sa njime u sinagogi, ostavljao izmet na njegovom kućnom pragu i tako dalje.

Postoji izvesna verovatnoća da je to sve bio razlog da se moje ime stavi na transfer listu. ipak ovoga puta Al Jahja nije mogao tako lako da mi pronadje angažman. Bio sam tridesetogodišnja za koga više niko nije bio siguran da li zna da igra fudbal (na sve utakmice Al Nasera sam kasnio u proseku četiri sata). Iako sam znao da sam u životnoj formi (koju sam lako dostigao sa pet sati teninga mesečno) niko nije imao hrabrosti da me angažuje. I tako sve do juna 2011.

NASTAVIĆE SE ...


Peti deo
povratak na priče